Predavanje o barskoj kornjači (Emys orbicularIS)
OŠ “21. maj”
Srijeda 27. maj, OŠ ,,21. maj“, neposredno pred početak predavanja o barskoj kornjači primijetih đake čiji mi je pogled govorio da su nestrpljivi i „Počni!“. Pozitivno iznenađena, obzirom da sam par sati ranije razmišljala šta da radim ukoliko djeca budu nemirna i nezainteresovana, kako da ih animiram.
Predavanje je održano jednom odjeljenju petog razreda, na temu „Distribucija i ugroženost barske kornjače“. Barska kornjača (Emys orbicularis) je jedna od dvije vrste slatkovodnih kornjača koje postoje u Crnoj Gori. Neophodna su im dva tipa staništa (vodena i kopnena). Od vode su zavisne jer se njihova ishrana odvija u njoj. Mjesta na kojima ih možemo sresti su npr. sunčane bare, kanali, močvare, poplavne šume. Obično su smještene na srušenom drveću i kamenju odakle prikupljaju sunčevu energiju, regulišući tjelesnu temperaturu neophodnu za njihove aktivnosti. Ova vrsta se nalazi na listi zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta Crne Gore („Službeni list RCG“, br. 76/06).
Na pitanje da li prepoznaju kornjaču sa slike i da li su je možda ranije srijetali, odgovor je bio pozitivan. Međutim, ispostavilo se da su bili upoznati sa šumskom kornjačom, pa su naučili da ih razlikuju na osnovu nekih karakteristika kako jedne tako i druge vrste. Prilikom prikazivanja slike kornjače na kojoj se vidi kako uživa dok je češkaju i objašnjenja kako se zapravo na taj način uklanja stari dio oklopa, ali im i prija zbog nervnih završetaka koji dosežu do unutrašnjeg dijela oklopa, bilo je jasno da je za njih to bio najzanimljiviji dio prezentacije (sudeći po osmijesima). Tada, kada sam ih već „osvojila“, mogla sam im pričati o iskustvima sa terena… Nekako smo naučeni da se plašimo zmija, pa često odbijamo da prihvatimo drugačija mišljenja. Dodir zmije i nije toliko „ljigav“ kao što pričaju. One ne napadaju ljude bez razloga. Cilj je bio naučiti učenike da ih više poštuju pri eventualnom narednom susretu, da ih ne diraju jer one idu svojim putem i onda za strah nema mjesta.
Elem, nisam samo ja pričala. Aktivni su bili i đaci. Komentari i pitanja poput „Jednom je moj brat uhvatio zmiju, ali je odmah vratio“, „Koliko kornjače mogu bez vode, hrane?“, „Sreo sam ja jednu kornjaču kad je negdje žurila, nisu one tako spore!“, „Mogu li da se pridržim ovim aktivnostima u prirodi?“, učinili su ovo predavanje dinamičnim, a mališani su mu svakako dali neku posebnu notu. Kasnije propitivanje đaka o barskim kornjačama od strane učiteljice potvrdilo je da priča nije bila uzaludna, a oni su svojim znanjem uspjeli da me učine ponosnom.
Jelena Vukčević
Predavanje je održano jednom odjeljenju petog razreda, na temu „Distribucija i ugroženost barske kornjače“. Barska kornjača (Emys orbicularis) je jedna od dvije vrste slatkovodnih kornjača koje postoje u Crnoj Gori. Neophodna su im dva tipa staništa (vodena i kopnena). Od vode su zavisne jer se njihova ishrana odvija u njoj. Mjesta na kojima ih možemo sresti su npr. sunčane bare, kanali, močvare, poplavne šume. Obično su smještene na srušenom drveću i kamenju odakle prikupljaju sunčevu energiju, regulišući tjelesnu temperaturu neophodnu za njihove aktivnosti. Ova vrsta se nalazi na listi zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta Crne Gore („Službeni list RCG“, br. 76/06).
Na pitanje da li prepoznaju kornjaču sa slike i da li su je možda ranije srijetali, odgovor je bio pozitivan. Međutim, ispostavilo se da su bili upoznati sa šumskom kornjačom, pa su naučili da ih razlikuju na osnovu nekih karakteristika kako jedne tako i druge vrste. Prilikom prikazivanja slike kornjače na kojoj se vidi kako uživa dok je češkaju i objašnjenja kako se zapravo na taj način uklanja stari dio oklopa, ali im i prija zbog nervnih završetaka koji dosežu do unutrašnjeg dijela oklopa, bilo je jasno da je za njih to bio najzanimljiviji dio prezentacije (sudeći po osmijesima). Tada, kada sam ih već „osvojila“, mogla sam im pričati o iskustvima sa terena… Nekako smo naučeni da se plašimo zmija, pa često odbijamo da prihvatimo drugačija mišljenja. Dodir zmije i nije toliko „ljigav“ kao što pričaju. One ne napadaju ljude bez razloga. Cilj je bio naučiti učenike da ih više poštuju pri eventualnom narednom susretu, da ih ne diraju jer one idu svojim putem i onda za strah nema mjesta.
Elem, nisam samo ja pričala. Aktivni su bili i đaci. Komentari i pitanja poput „Jednom je moj brat uhvatio zmiju, ali je odmah vratio“, „Koliko kornjače mogu bez vode, hrane?“, „Sreo sam ja jednu kornjaču kad je negdje žurila, nisu one tako spore!“, „Mogu li da se pridržim ovim aktivnostima u prirodi?“, učinili su ovo predavanje dinamičnim, a mališani su mu svakako dali neku posebnu notu. Kasnije propitivanje đaka o barskim kornjačama od strane učiteljice potvrdilo je da priča nije bila uzaludna, a oni su svojim znanjem uspjeli da me učine ponosnom.
Jelena Vukčević
